Овце; снимак И. Ш., пролеће 2012 |
KRNJA REČ O ŠUMNOM VREMENU
(Polemika s hroničarem niških polemika)
Obiman tekst Reč i vreme Dragoljuba Jankovića, poznatog niškog novinara, urednika, pozorišnog kritičara i pripovedača, jednog od vrednih animatora kulturnog života u Nišu, objavljen u Gradini broj 5-6, 1984. godine, neosporno zaslužuje pažnju čitalaca.1) Najpre, jer je veoma malo tekstova esejističkih, ili kao ovaj, hroničarskih o četrdesetogodišnjem kulturnom, posebno književnom životu Niša, o pojedinim važnim događajima, ličnostima niškog književnog kruga, prelomnim trenucima u kulturi grada.
Niški književnici kao da se stide stvaralaštva svojih kolega, pa čak, rekao bih, na neki način, i sopstvenog rada. Sem izuzetnog, nadahnutog i za buduće istraživače dragocenog teksta Vidosava Petrovića Sećanje na Branka Miljkovića ili pesnikov uzlet, (Gradina, broj 4, 1981), nisam ništa slično pročitao o Gordani Todorović2), Veljku Vidakoviću, da pomenem samo one koji nisu živi. A mnogi su poznavali ove pesnike i drugovali sa njima. Ćuti se i što je još tragičnije zaboravlja se. Često namerno i zlonamerno.
Razlozi koji su me nagnali da se javim povodom Jankovićeve hronike, iako, kao što rekoh, ona zaslužuje pažnju, jer je na neki način pionirska, jesu pre svega kritičke i polemičke prirode. Kritičke, jer o prećutkivanju je reč. Polemičke, jer to je jedini način da se pojedini propusti isprave. Ukazaću na neke Jankovićeve previde i nedoslednosti koji ga, ipak, kvalifikuju kao prilično nepouzdanog hroničara.
Na sedamdeset stranica štampanog teksta, hronološki obrađujući dvadeset godina polemika u Nišu, Dragoljub Janković „uspeva“ da zaboravi, ili namerno prećuti, jedno, neosporno, veoma značajno književno i kulturno ime ovog grada: Veselina Ilića.3) Ne želim ovom prilikom dublje da ulazim u pobude i razloge ovog prećutkivanja i izostavljanja, pretpostavljajući da će Janković sam objasniti šta ga je navelo da ovako postupi.
Drugi Jankovićev previd odnosi se na izdavačku delatnost Književnog društva Nestor Žučni. Navodeći šta je sve Književno društvo tih godina izdalo: njegovu knjigu proze Odlazak (1963), zbirke pesama Pripitomljena svetlost Dimitrija Milenkovića i Veština dna, Dobrivoja Jevtića kao i izbor niških pesnika Pohvala vatri (1964), Dragoljub Janković potpuno predviđa objavljivanje moje knjige (poeme) Planeta (1965). Ovaj previd nije slučajan. On me je, u stvari, podsetio na izvesnu animoznost koju je Janković još tada pokazivao prema mom stvaralačkom radu. Ta se animoznost upravo ispoljila prilikom objavljivanja Planete. Budući jedan od urednika ovog izdanja, zajedno sa Milenkovićem i Jevtićem, Janković je pokušao da iz poeme Planeta izbaci njen najsignalističkiji deo Naučna ispitivanja na Planeti. Argumenti koje je on tada upotrebio pokušavajući da odstrani ovaj, prema nekim novijim tumačenjima, možda ključni, programski segment poeme su argumenti svih potonjih negatora signalizma, avangardnog stvaralačkog pokreta čije su prvobitne socijentističke ideje, pored intuitivnih (pesničkih), tih godina dobijale i svoje čvršće diskurzivno-polemičke oblike upravljene protiv vladajuće tradicionalističke i neosimbolističke poezije i poetike.
Isključivanje Veselina Ilića, kao polemičara, i zaboravljanje Planete, što se, (a Janković to dobro zna), može lako povezati, čine da njegova hronika predstavlja krnju reč o jednom, da upotrebim blagi i metafornični žargonski izraz, šumnom (bogatom) vremenu niške kulturne istorije.
Napomene:
1) Za mene posebno je bio interesantan i uzbudljiv prvi deo hronike ukojem se govori o književnom životu Niša početkom i sredinom pedesetih godina; o borbi stvaralaca modernista, na čelu sa mladim, intelektualno veoma visprenim Miodragom Petrovićem, protiv raznoraznih „policajaca duha“ i ždanovistički nastrojenih kulturtregera koji su u pisanju ovog talentovanog kritičara videli „lutanje po idealističkoj filozofskoj magli malograđanštine“, podmećući mu istovremeno „nameru da da negativnu analizu naše stvarnosti“, odnosno optužujući ga da njegovi napisi imaju za cilj „da kompromituju postojanje slobode danas....“
Petrovićeva borba sa nemerljivim silama književne i kulturne birokratije, ideološkom uskogrudošću, i pre svega, i iznad svega, ljudskom i stvaralačkom stupidnošću, izgleda mi u ovom trenutku inspirativnom i vrednom jedne dublje i svestranije analize u kontekstu sličnih sukoba u jugoslovenskoj kulturi pedesetih godina.